srijeda, 21.04.2010.

Chapter 9 - Phillys

~ Ronnie je bila baš simpatična. Iz nekog razloga, podsjećala me na mog malog prijatelja Ishtvana. Možda nije bila toliko nestašna i nemirna kao on (to nitko nije mogao), ali pričala je punom brzinom. No, mogla sam prepoznati; njen način govora, njen oblik očiju, crte lica... Sigurno je njegov potomak. Bit će sretan kad čuje koliko će dugo trajati njegova loza. Bio je veliki odmor, kako to zovu Ronnie i Christine. Raspravljalo se o profesoru iz povijesti. Zato što je rekao nešto za Troju. Koju Troju, čovječe? Onaj Yamapi frik sa šiškama preko oka nije dolazio. Ni blizu. Ni približno. Ali sjedimo u istoj klupi. Uvijek ga stignem pregledati. On stvarno ostavlja neki čudan osjećaj. Kao kada sam mogla osjetiti miris lavande koji je poslao Christine. Osjećala sam kako mi krv ključa od nekakvog bjesa kad je sjeo kraj mene... "Oh, Chris, vidim da si dovela neku luzericu u školu. Ova luzerica ti je sto posto u rodu, zar ne?" Čudno izgleda ova cura. Oči su joj bile neprirodno plave i kosa neprirodno bijela, gotovo spaljena. Čitavo joj je tijelo bilo u nekoj neobičnoj pozi. Ja bijah u skromnim trapericama i nekoj Christininoj majici koju mi je dala. "Da, Mary, ona mi je sestrična," reče Christine. Mary stane ispred mene i odmjeri me. "Hm. Vidi se da nisi baš bistra, s takvom bojom kose..."
"To mi je prirodna boja kose," rekla sam sasvim ozbiljno. Christine mi da nemoj-to-pričati pogled. Mary se nasmije. "Oh, ali barem imaš smisao za humor. A nisi ni nešto zgodna... Ovaj tvoj bolesno blijedi ten i čudne oči... K tome si ravna kao daska."
"To je jer radim puno," rekla sam mirno. Ne razumijem zapravo o čemu ova Mary priča. Kad bih bila debela, bila bih nespretna i kako ću onda loviti?
"Ah, da čujem da si sa sela. A gdje radiš? U polju?" podrugljivo se smijuljila.
"Da." Ronnie i Christine su shvatile da se djevojci zapravo rugam.
"Ali tvoj ten... Pa tako si blijeda, ko smrt, a oni koji rade na polju su preplanuli, čak crni!"
"Radim noću." Ronnie i Christine prasnu u smijeh. Ronnien osmijeh podsjećao je na Ishtvana. Mary se kiselo nasmiješi. Njen ten isto je bio nekako neprirodan. Nisam se obazirala. I kao, iz zemlje iskoči Yamapi, poslavši Christine sladak zavodljiv osmijeh... Ako on nije Kaito, neću mu stajati na putu jer on i Christine bi baš bili slatki zajedno.
Počela sam se izražavati kao ljudi iz budućnosti. Mrzim to.
No, to ću morati kasnije saznati. "Oh Yami, pa kako si? Još uvijek ne želiš sa mnom u klub? Bilo bi zabavno, znaš, nas dvoje skupa," pokušala mu je staviti ruke oko ramena, ali Yamapi se izmakne. "Molim te, makni te svoje ručetine od mene," reče Yamapi zlobno. "Christine, idemo li zajedno doma?"
"Ne, ne idete," iza njega iskoči Danny. "Christine još mora kod ujne Sally, a s njom ćemo ići Ronnie, Phillys i ja. Za tebe nema mjesta."
"Ne znam baš, Danny. Ne volim tetu Sally. Uvijek se žali kako sam premršava i gura mi vitamine i masnoće u usta. Odvratno! Radije ću se odmah vratiti kući..."
"Ali ne znaš put! Tko će ići s tobom?" pitala je Ronnie.
"Mogu ja. Sve samo da ne idem s Mary u klub," reče Yamapi i pokloni mi osmijeh, na koji sam se namrgodila. Yamapi se uozbilji. "Ionako znam put."
"Dogovoreno. Danny, Ronnie i ja idemo k teti Sally, a Yamapi će otpratiti Phillys kući."
Da, otpratit će me. Bit ćemo sami i napokon se mogu uvjeriti je li Yamapi zaista onaj koji mislim da jest. Nadala sam se da nije. Nisam htijela Christine slomiti srce. Činilo se da ga je voljela. ~
~ Yamapi i ja našli smo se u parku. Hodali smo u tišini. Stala sam i okrenula se prema njemu. Gledala sam ga strogim pogledom. Bezbrižno mi je uzvratio pogled. "Što je?" Spustila sam torbu i zgrabila ga za ruke, iskrenuvši je i napravivši mu polugu. Zatim sam ga nogom dnabila o zemlju i sagnula se, maknuvši mu šiške s oka... Šarenica je bila crvena. Preko oka je bio ožiljak. "Ah," uzdahnula sam, malčice razočarana. Yamapi je bio Kaito. Ali kako će Christine reagirati? Yamapi se počne glasno smijati. Uz bljesak munje i vatre, pretvorio se u pravog sebe - crnog anđela. Odbacio me zamahom ruke i ustao. "Dakle, poslali su te ovamo po mene. Nije kao da ćeš uspjeti, a da ne doživiš Promjenu."
"O čemu ti bulazniš?" Nabio me o drvo i držao u zraku. "Bez svog oružja, ne možeš ništa protiv mene," šapnuo mi je na uho.
"MISLIŠ?" vrisnula sam i pokušala ga udariti, ali tijelo mi je bilo tromo. Nisam se mogla ni mrdnuti.
"Da, slaba si, protiv mene, običan si čovjek. Osim ako ja ne potaknem Promjenu u tebi..."
"Nikad! Nikad ti neću dopustiti! Neću biti poput vas, gadova koji ubijaju nedužne ljude samo za razmnožavanje!" Zgrabio me za vrat i ogrebao. Vrisnula sam od boli.
"To nitko, nitko od nas ne radi. Po našem izgledu, osudili ste nas demonima! Ni ne znate tko vas štiti od svih onih izvandimenzionalnih zla!"
"Ma nemoj! A što je s Sayanom? Jedan od vaših ju je oteo i..."
"Ona je bila demon!"
"LAŽEŠ!" vrisnula sam kroz plač. "Sayana... Sayana mi je bila poput sestre... BILA MI JE POPUT SESTRE I VI STE JE UBILI!" vrištala sam. Kaito me samo gledao. "Ne... Nismo. Ali razumjet ćeš kada doživiš Promjenu. Sve ćeš tada shvatiti..."
"Zašto? O kakvoj Promjeni govoriš? Zašto me želiš pretvoriti u demona, i što želiš od Christine?"
"Promjena? Nešto što svatko od nas doživi da bi postao pravi Čuvar. A Christine... Ona mi se sviđa." Prvo što je rekao nisam ni čula. "Nećeš je ni taknuti!" vrisnula sam. Širom otvori oči i pretvori se u crni prah. "Ne zaboravi... Kada sve svrši, doći ću po tebe. Doživjet ćeš Promjenu i postati poput nas."
"NIKAD!" vrisnula sam i pala na koljena. "Nikad..." promrmljala sam u suzama. ~

To be continued...

I opet će Christine ^^

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.