ponedjeljak, 15.06.2009.

Chapter 5 - Phillys

~ Ležala sam, sva krvava, oslonjena na crnog anđela punog ožiljaka. Imala sam ogrebotine po cijelome tijelu, a iz mene je kolala krv. Anđeo je uzeo krhotine uništenoga mača i porezao mi zglob do krvi. Gotovo da i nisam osjetila bol, pa sam bila tiho, stenjajući od straha. Probio je tu oštricu kroz svoj dlan i krv je potekla. Ta krv... Nije imala normalan miris... Bio je lijep, neopisivo... Spustio je ruku i počeo trljati svoj krvavi dlan s krvlju moga zgloba. Strašna bol, strah, agonija... Prozujalo je mojim tijelom i vrisnula sam. Šok... Ovo me toliko boljelo... Peklo... Imala sam osjećaj da mi krv ključa. A on je imao isti izraz lica, mješaju ći krv... Našu krv... Krv... KRV... Vrisnula sam i naglo se uspravila. Toliko o lijepim snovima. Ustala sam i odjenula se, više ne toliko željna sna kao jučer. Moja modra kosa bila je toliko duga, da kad nije bila vezana, padala je do koljena, a onako gusta padala je na sve strane. Svezavši kosu u rep smeđom trakom, odjenula sam se u smeđe-zeleno jahaće, kamuflažno odijelo i izašla van. Sunce je tek dodiralo crtu zemlje. Otišla sam u drvarnicu i izvukla pedesetak panjića van, te uzela sjekiru. Počela sam ih cijepati. Stavila jedan panjić na veliki (koji je nekad bio drvo, odrezan, ali korijenjem još uvijek duboko u zemlji. Panj je bio toliko velik da su se mogla sijeći dva panjića istovremeno). Stavila jedan, nacijepala ga na pola i tako na sve manje dijelove. I tako dok se sunce nije diglo iznad zemlje i otišlo malo više. Po tome sam zaključila da je oko devet sati. Posjekla sam dvadeset i četiri panja od pedeset, koliko ih je bilo. Sve sam ponovo pospremila u drvarnicu, odmah do kuće i drvarnicu sam zaključala. Tako je izgledalo svako jutro. Na taj način, pripremala sam se za zimu, iako je sada bilo ljeto. Osvrnula sam se na svoje dvorište. Nije bilo osobito veliko, dovoljno za jednog psa i čovjeka. Kuća je bila drvena, s jednim katom i podrumom, tri prostorije (spavaća soba, kuhinja i smočnica). U podrumu sam vježbala. Kuća je imala jadne, klimave prozore, mogli su se dobro zatvoriti i ne propruštati ama baš ništa. U dvorištu sam imala jedno visoko drvo. Ondje sam hranila ptice, ponekad provodila dane kada nije bilo ničega za raditi. A obično je bilo. Ušla sam u kuću i otvorila drvene prozore da se prozrači. Uzela sam metlu i počela mesti pod, a nakon toga uzela sam luk i strijele te izašla iz kuće. Trebalo je uloviti kojeg zeca, ili bolje, srnu, jer dan bez doručka prolazi loše, ljudi su slabi i nervozni i kakve mi sve nebuloze nisu rekli. Iako, već mi je prešlo u naviku jesti u rano jutro. ~
~ Hodala sam niz usku ulicu. Kuće su bile veoma zbijene, što nije baš pomagalo u obrani grada. S krova jedne, na moju glavu skočio je klinac. Zgrabivši ga za ruke i prebacivši preko, te ga uhvativši ispod pazuha, shvatila sam da je to klinac od kojih dvanaest - trinaest godina. Klinac je imao kratku crnu kosu i zelene oči, bio je tamnoga tena, odjeven u seljačku poderanu odjeću i bosih nogu. Ime mu je bilo Ishtvan. "Phillys, pomagaj!" rekao je. "Ali prvo me pusti!" Pustila sam ga.
"Okej, Ishtvane, kome si se sad zamjerio?" pitala sam.
"Velikom debelom!"
"Pun ih je grad."
"Ali ovaj je stvarno veliki debeli!"
"Ime bi mi dobro došlo."
"Marco!"
"Krasno. Šta će mi reći njegov otac ako mu sina izudaram?"
"Hvala ti što si nam spasila jelo!" lupnuo je. Nisam mogla odoljeti, a da ne puknem od smijeha. "Gledaj, Ishtvane, nemam vremena pomagati ti da pobjegneš."
"Opet ideš u lov?"
"Tako nekako..."
"Šta loviš sad? Zečeve? Jelene? Divove?"
"Lopove."
"Lopove?"
"Lopove."
"Zašto lopove?"
"Jer se kraljevim lovcima ne da."
"Au! Ljenčine!" Veliki debeli Marco uletio je u ulicu. Na ćelavoj glavi (koja se od ogromnog tijela gotovo nije ni vidjela) bila je tava puna nečega. "Bacio si mu nešto na glavu?"
"Tavu punu izmeta!" ponosno je rekao Ishtvan. "Oprosti, ali sada bježim. Pa-pa!" rekao je i nestao u sekundi, skočivši na krov kuće. Visoke nekoliko metara. Mali majmun, otac mu je napola Vizkiin*. Natsavila sam prema dvorcu. Ondje će mi objasniti što trebam. ~
~ U bijelim odajama, na tronu su sjedili kralj Khastor, kraljica Brunhinda te princ Chrispar. Kraj njih je, nervozan, živčan i crven od ljutnje, stajao Loodvan. Poklonila sam se pred tronom, a zatim ustala. "Dakle, Phillys... Prijeđimo na posao," rekao je Loodvan strogo, ali sam vidjela da se samo suzdržavao. "Dat ćemo ti godinu dana. Toliko vremena imaš da ga uhvatiš. Tada će Loodvan doći po tebe," rekla je kraljica.
"Ako ga ne uhvatiš, mi uzimamo stvar u svoje ruke," rekao je kralj. Stresla sam se. Uništit će cijelu budućnost zbog jednog jedinog lopova? Ne isplati se. Znači, stavljaju me pod pritisak (bolje rečeno pretisak) da što prije to napravim. "U budućnosti mu se neće biti lako skrivati, pa će ti ga biti lakše naći nego ovdje. Ako se mene pita, bio je to glup potez."
"Čekajte... A kako je uopće pobijegao?"
"A ma, neki je zatvorenik slučajno otvorio portal kroz koji je Kaitou pobijegao tisućama godina u budućnost. Kaitou sam ne može putovati kroz vrijeme, stoga je zaglavio tamo gdje je," odgovorio je Chrispar.
"Dat će mo ti srebrne strijele i sveti samostrel," rekla je Brunhinda. Chrispar je ustao. Majka mu je pružila tobolac sa srebrnim strijelama, koje je on dao meni. Isto tako, pružio mi je i samostrel. Bio je od željeza, a ne kao moj, drveni, te ga je pružio meni. "Uz to, dat ćemo ti i narukvicu s kojom na dodir možeš saznati sve o osobi koju si dotaknula. U sekundi." Chrispar mi je stavio tu narukvicu na ruku. Bila je srebrna, S bijelim dijamantima i ružičastim biserom. "Znaš sve što treba znati o Crnim Anđelima?" pitao me kralj. Poklonila sam se i potvrdno mu odgovorila. "To je dobro. Želim sada s tobom razgovarati nasamo. Ti Loodvane, možeš ostati." Kraljević i kraljica su izašli van, a kralj je došao do mene. "Phillys... Želim da se čuvaš. Nemoj se ozlijediti, u redu? Nikome u budućnosti nemoj reći što je tvoj zadatak i zašto si došla. U redu? I želim da to što prije obaviš."
"Ja ću kasnije doći da vidim kako napreduješ... I poslat ću ti par prijatelja," rekao je Loodvan. Stavio je ruku na moje rame. Pružio mi je bodež. "Nosi ga sa sobom. Uvijek. Štit će te." Zapasala sam bodež oko pasa. "Dakle, Phillys... Krenimo." Uz jak bljesak, dvorana u kojoj sam bila je nestala. Čuo se glasan prasak. Odjednom, bila sam sama, sjedila u čudnoj prirodi. Drveće ovdje izgledalo je jezivo. Sjedila sam uz kameni puteljak, na nevjerojatno širokoj stolici, koja se nije mogla micati. Odjednom, preda mnom je izletila djevojka kose smeđe-crvene boje te zelenih očiju. Te zelene oči su se zatvorile i djevojka se srušila.

Krenula sam joj pomoći. ~

To be continued...

Vizkiin* - to su ljudi koji mogu letjeti, ili visoko skakati, ili su nevjerojatno jaki. Ovisi odakle su, na planinama su jaki, na moru lete, a u pustinjama skaču.

Sljedeći post vam piše Kimmy!

P.S. Promijenila sam lazkarovo ime u Kaitou, Kimmy i meni se činilo nekako retardirano...

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.