utorak, 30.06.2009.

Chapter 6 - Christine

† "Bolje da krenem za njim," rekla je Ronnie, s obzirom da su ga samo dvije stvari mogle smiriti ovoga trenutka: biti sam s Ronnie ili Yamapijev bijeg kroz prozor. "Oprosti... Zbog ovog..." počeo je Yamapi.
"Ma, ne moraš se ispričavati. Nisi ti kriv. Ljut je."
"Ljut je zato što sam ja tu. A mislim da bi i meni tako bilo da neki drugi dečko, koji je dva puta pao razred i koji je dvije godini stariji od moje sestre, stalno posjećuje moju sestru dok je bolesna."
"Ti si dva puta pao razred?"
"Da... Nije kao da se time ponosim..."
"Tebi je šesnaest godina?"
"Da..."
"Ti imaš sestru?"
"Ovaj... Ne," rekao je brzo, zvučalo je kao da je slagao. Pogledala sam ga zahtjevnim pogledom. Nasmješio se. "Zapravo, imam. Ali izgubljena je negdje... Nikad je zapravo nisam ni vidio. Bila je moja sestra blizanka. Tu sam sada samo s majkom, u jednom od onih stanova za one koji nemaju novaca."
"Aha. Kvart nule."
"Da. Baš tako. Moj otac je umro kad sam bio mlad, pa majka sve sama radi. Ima čak tri posla i gotovo je nikad nema kod kuće."
"Ajme..."
"Uglavnom mi daje džeparac da si kupim nešto pa da preživim dan."
"Pa... Uopće ne djeluješ kao da si jedan od onih 'od nule'."
"Ha! Ti si prva kojoj sam to rekao... A da nisi profesor ili ravnatelj."
"A zato tebe toliko vole!" Prasnuli smo u smijeh. Ajme, kako se slatko smije! Uhvatio me za ruku. Pogledao me nježnim pogledom i počeo se lagano naginjati nad mene. Zavrtilo mi se u glavi. Osjetila sam miris lavande... Začulo se lupanje vrata. Ondje je stajao Danny, crven od bijesa, a iza njega, Ronnie je širom otvarala usta. "Ti odvratni perverznjače! Gubi se van!" Yamapi se uspravio. "Nisam poželjen ovdje, koliko vidim," rekao je i ustao, krenuvši prema vratima. Stao je Dannyju kraj uha i nešto mu šapnuo, od čega se Dannyjevo lice iz bijesne grimase pretvorilo u užasnutu. Iza njih, Ronnie je pokušala čuti što se događa. Nije joj uspijevalo. Yamapi je bacio još jedan pogled prema meni. Opet onaj miris lavande... Polako, zamračilo mi se pred očima. †
† Vikend je prošao, ja sam mogla u školu. Taman sam se šetala s Ronnie, kad smo srele Yamapija. Samo je ljutito prošao kraj nas, ni ne pogledavši nas. "Yamapi..." promrmljala sam.
"Ah, takav je još od prekjučer. Kada si se ti onesvijestila, Danny i on su se potukli."
"Potukli su se? Isuse, ubit ću Dannyja!"
"Nemoj." Osjećala sam se grozno. Osramoćeno. Yamapi mi se toliko sviđao! Barem nije znao da je Yamapi dvije godine stariji od mene. "Ej, jesi li znala da je Yamapi dvije godine stariji od nas? Danny je poludio kad je saznao."
"DANNY JE SAZNAO???" zderala sam se.
"Da. Ali budi tiša molim te."
"Dobro..." Bila sam na dnu dna. Ajme... Klonula sam. Cijeli dan u školi nisam mogla razmišljati. Yamapi se ni jednom nije okrenuo da me pogleda, da me nešto pita ili nešto mi prišapne. Nije mi se vrtilo, nisam osjećala miris lavande... Tako sam se grozno i loše osjećala. "Hej, Yamapi!" pozvala sam ga pod velikim odmorom. Nije se odazvao, već se izgubio u gužvi. †
† Išla sam sama kući. Bio je već mrak, svjetiljke su se polako palile. U sjeni, ugledala sam nekakvu spodobu. "Yamapi?" Nije se odjavila. Krenula sam prema njoj. "Yamapi? Jesi li to ti?" Odjednom, spodoba je raširila svoja krila. I poletjela. Izgrebano, blijedo lice pojavilo se pred mojim. Klonula sam na koljena i vrisnula. Spodoba se pojavila iza mene i stisnula mi struk, istisnuvši zrak iz mojih pluća. Usne su taknule poj vrat, isisavajući energiju iz mene. Odjednom, kao da je iz zemlje izniknuo, pojavio se Danny. Spodoba je jednostavno nestala, više nisam osjećala dodir ni pritisak... Udahnula sam zrak. "Christine!" viknuo je Danny i kleknuo kraj mene. "Christine, jesi li dobro?"
"Da... Dobro sam..."
"Diši... Što se dogodilo?"
"Nešto me... me..." zakašljala sam se. "Nešto te što?" Nisam mogla disati. Kašljala sam i kašljala... Iz usta mi je izletio pauk. Nakon njega još jedan. I još jedan. Danny se zgrozio. Iskašljala sam i ispljunula šlajm. Vrisnula sam od straha ugledavši pauke. "Danny!" rekla sam, bacivši se njemu u naručje. "Što je bilo?" Pitao je, zagrlivši me. Ispričala sam dannyju što je bilo. Uzjapurio se. "Idemo kući," rekao je. †
† Danny je ispričao roditeljima što se dogodilo. Nisu mu vjerovali. Potjerali su me da šećem našeg psa Loryja, zlatnog labradora. Dannyja su zaposlili da čisti sobu. Šetala sam se sama po mraku, u parku, dok je Lory trčkarao amo-tamo. Taj tren, nešto me zgrabilo za ramena. "Savršena prilika!" rekao je netko grubim glasom. Istrgla sam se iz zagrljaja i počela bježati. Pojavio se ispred mene. Pala sam na stražnjicu. Mladić, blijede kože, duge, čupave kose. Crvenih očiju. Bio je u poderanoj odjeći, s ožiljcima po rukama, licu i prsima. Na leđima je imao crna krila. "Ne možeš mi pobijeći," rekao je. Lory se stvorio kraj mene i zarežao na njega. "Ta vreća buha neće ti pomoći da mi pobjegneš, ljepotice." Pas je skočio na njega, a on ga je uhvatio za vrat i bacio sa sebe. Iskoristila sam priliku nepažnje i pobijegla. Trčeći kroz park, došla sam na puteljak. Ispred mene bila je visoka, blijeda djevojka plavih očiju i modre kose svezane u rep, duge do koljena. Iza nje, pojavio se onaj mladić. Osjetila sam miris lavande... Zavrtilo mi se u glavi... "Pazi..." rekla sam i klonula na koljena. Djevojka me uhvatila da ne padnem. "Što?" šapnula je.
"Iza... tebe je..." Djevojka se osvrnula. "Kaitou!" viknula je. Nježno me ostavila na šljunčanom tlu. "Kraljeva vojska te traži."
"Ma jeli?"
Stavila je jednu strelicu u samostrel. "Vraćaš se nazad!" Njen glas se činio toliko dalek... Zamračilo mi se pred očima...
Što se događa? †

To be continued...

Sljedeći vam post piše Mimy.
Napokon su se srele!

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.