petak, 12.11.2010.

Chapter 12 - Christine - THE END!

† Pa, prekjučerašnja bitka nije mi ostala previše u sjećanju. Sjećam se da sam se onesvijestila u Kaitovovim rukama. Sljedeće čega se sjećam je da su me Ronnie i Danny probudili, a u tom trenu sam vidjela kako iz Phillysinih krvavih leđa izlaze ogromna, crna krila. Pa, ostatak znate. Harris i Signale su donekle zaliječili njene rane i Phillys se pretvorila u staru sebe, iako joj je ostao ožiljak na dlanu u obliku nepravilne zvijezde. Ronnie, Danny i ja saznali smo sve što se zapravo događa i dio koji Phillys ni sama nije znala, dok je Kaito nije pretvorio u ovo što je. Signale, Harris i Kleovan to ne znaju, ali Phillys nije sigurna želi li uopće poslati svoga brata nazad u zatvor. Sada, kada ih gledam, potpuno su mi isti, osim što Phillys ima modru kosu. No, njene oči postanu boje rubina kada se pretvori u crnog anđela. Signale je totalno smiješna. Razvalila mi je DVD player, jer je mislila da je to čudovište koje govori. Harris je pročitao sve moje knjige o povijesti i čudio se kako ništa ne govori o njima. Ali obradovao se Gospodaru Prestenova. To je navodno, bila istina i on osobno poznaje Tolkiena. Harris se skrivao u kućici na drvetu. Mislim, jedva da je stao unutra, ali bio je tamo. Ronnie i Danny su prohodali (napokon). Kaitoa smo zarobili u podrumu. Jedno vrijeme, Signale i Harris su se nešto dogovarali, a onda je došao dan kada smo se Phillys i ja trebale oprostiti. Sjedile smo na kauču i pile čaj. Vladala je neugodna tišina. „Ovaj, žao mi je što sam te koštala toliko. Stvarno nisam htijela,“ progovori Phillys.
„Nemaš frke, stara! Sve je u redu, uopće se ne ljutim.“
„Ovaj... Bojiš li me se?“
„Ma kakvi! Ti si još uvijek ti, samo s krilima.“
„Zapravo, potpuno sam se promjenila. Drugačiji mi je pogled na svijet. Kada sam se pretvorila... Shvatila sam čitav način na koji anđeli žive. Oni su zaprav nešto kao zaštitnici. I obično se ne zaljubljuju tako lako u ljude. Ne znam zašto, ali Kaito je bio totalno zatreskan u tebe.“
„A što je ono s otimanjem djevojaka?“
„Ma, to zapravo i nije istina. Osjećamo one koji su opsjednuti nekakvim zlom, demonom i dovodimo ih u nekakve hramove i tamo ih pročišćavamo. Oni sami biraju hoće li nazad kući ili će ostati s nama. Većina ih ostaje, i to uglavnom djevojke. Muškarci se najčešće vraćaju.“
„Aha. Znači... Kaito je stvarno...?“
„Da, i još uvijek je. Sumnjam da će se htjeti uopće vratiti. Ja sumnjam želim li ga uopće tamo predati.“
„Zašto ne ostanete onda ovdje?“
„Ne možemo. Imamo svoje granice i moramo se vratiti u naše vrijeme.“
„Aha. Šteta. Kako su Harris, Kleovan i Signale znali da treba doći po tebe?“
„Navodno ih je upozorio Leon iz budućnosti. No, srce mu se slomilo od napora i umro je. Znam, jer sam neki dan išla do njegovog drveta. Bilo je potpuno suho i uvelo.“
„Oh. Moja sućut.“
„Ne brini se. Umro bi prije ili kasnije. To je normalno.“
„Pa, da, slažem se.“ Phillys se nasmiješi. „Trebala bih krenuti. Portal je već vjerojatno otvoren.“
„Što ćeš napraviti kada dođeš tamo? Nećeš valjda dopustiti da ga zatvore?“
„Ne, naravno da neću. Pobjeći ću od tamo, zajedno s njim.“
„Kul.“
Ronnie i Danny otpratili su nas u podrum. Ondje smo se izgrlili i izljubili sa Signale, Harrisom, Kleovanom i Phillys. Kaito mi je prišao. „Ovaj... Phillys mi je rekla da joj je onaj njen šiljatouhi Leon rekao da neprijatelj uzima bez pristanka.“
„I?“
„I... Htio bih te zamoliti za poljubac.“
„Ma jesi...“ to je doletjelo sa svoh strana, ali Phillys ih je zaustavila. Zacrvenila sam se. „Ma, okej, što god.“ I poljubio me tako strasno da sam ostala bez daha. To je bio moj prvi poljubac. S Anđelom. Sa čuvarom od zla. „Volim te,“ šapnuo mi je na uho i nestao u plavičastoj svijetlosti portala. Harris i Signale su ljutito pogledali Phillys, ali ona je samo slegnula ramenima i nasmiješila se. A zatim su se nasmiješili i oni. Kleovan mi je mahnuo i nestao u portalu. Za njim i Signale i Harris, a zatim i Phillys. „Zbogom,“ rekla je prije nego što ju je progutala plavičasta svijetlost. Portal se zatim zatvori, a ja shvatim koliko mi već svi oni nedostaju. Briznem u plač, a Ronnie me zagrli. „Hej, proći će to,“ tješila me.

Sutradan u školi sa šokom smo shvatili da nitko ne zna za nikakvog Yamapija ili Phillys i da im je sjećanje na njih potpuno izbrisano. Ostali su mi samo Ronnie i Danny, da s njima djelim lude uspomene na njih. †

The End

Ovo je bio potpuni KRAJ. Nema više. Gotovo. Ovo je ujedno i prva priča koju sam totalno DOVRŠILA. Ali totalno.
Nastavite čitati sljedeću priču:
Swan Witch
Pratite me na osobnom blogu:
Feministica Mimaču

Kimmy, Mimy: "Sayonara!"

P.S. Ako želite znati što se dalje dogodilo s Phillys, Kaitom, vilenjačkim blizancima i poludivom... Sami onda smislite! Grrr!

nedjelja, 25.07.2010.

Chapter 11 - Phillys

~ Ronnie mi je sredila frizuru. Rekla je da je to u stilu Sakure Haruno, u dijelu u kojem je odrezala svoju kosu Dva pramena sprijeda bila su duga, a kosa mi je straga bila kratka i čupava. Nekoliko je dana prošlo i potpuno sam se oporavila, iako mi rane još nisu do kraja zacjelile. Upravo smo igrali košarku na igralištu ispred škole. Danny i Ronnie su igrali protiv Christine i mene. Iako Ronnie nije znala kako lopta zapravo izgleda, opet smo gubili. Pa, Danny se profesionalno bavi košarkom. I tada je počelo. Mjesec (koji je baš bio pun) nestane s vidika i sve postane tamno. „U redu, Phillys,“ bio je to Kaitovov glas. „Vrijeme je da se obračunam s tobom.“
„Vrijeme je da se ti vratiš natrag u ćeliju! A ja ću napokon moći kući!“ viknula sam. Isukala sam bodeže iz korica na remenu u trenu kada je Kaito navalio na mene. Probola sam ga bodežom kroz srce, a drugim mu odrubila glavu. Truplo se srušilo i pretvorilo u dim. „Nemoj se služiti trikovima, Kaito! Ne vrijede protiv mene!“ Bacila sam bodež i pogodila ga u rame kada je pokušao zgrabiti Ronnie. „Niti nemoj pokušavati zgrabiti nekoga slabijeg od sebe.“
„Pa, kada ne mogu naći sebi nikoga ravnog! No, u redu, važi. Neću gnjaviti tvoje prijatelje. Proći ćeš transformaciju ovako ionako.“
„Ne, neću. Varaš se!“
„Zapravo, ti si ta kojoj treba otvoriti oči. I ovaj put, neću se suzdržavati, kao prošli put. Tvoji mali prijatelji neka me se čuvaju. Jer bi mogli nastradati.“
„Ma nemoj! A što ako ja stanem između tebe i Phillys?“ zajedljivo će Christine, stavši ispred mene i raširivši ruke. „Jednostavno, ljubavi.“ Pojavio se ispred nje, udario je dlanom u vrat i Christine padne u nesvijest. Ronnie prestravljeno udahne. „Pobrinut ću se da te maknem s bojnog polja, ljubavi.“ Držao je Christine u naručju. „Nije li lijepa u snu? Tako slatkog anđela poput nje nikada nisam vidio.“
„Ti smeće!“ viknuo je Danny i potrčao prema Kaitu, ali on ga je zgrabio za gležanj i bacio prema ogradi. Ronnie je prestravljeno stajala na mjestu. „Pusti Christine.“
„Naravno,“ reče. Kao začaran, nježno spusti Christine, naslonivši je na ogradu. Tada sam shvatila koliko je Kaito bio opčinjen s Christine. Tada se okrene prema meni. „Ovo će boljeti, sestro. I mene je boljelo, kada sam se transformirao. Bilo mi je pet godina. Dvije godine kasnije, sreo sam tebe. Sjećaš se? Ono na Leonovom drvetu.“
„Teško je to zaboraviti. I ne razumijem o čemu pričaš. Ovo s trasnformacijom... Zar ni ti nisi isprva bio... Bio to?“
„Moglo bi se reći. Bio sam običan klinac, znaš, kao ti. Ali prije ili kasnije, uvijek moraš postati anđeo. To ti je u krvi. Rodiš se bez krila, ali kasnije se transformiraš. Bilo od krvi nekog drugog anđela ili s vremenom, no, prva opcija je uvijek lakša i manje bolna. I uvijek se mješa krv onih koji su u krvnom srodstvu. Recimo, nas dvoje. Rođeni smo od iste majke, imamo istog oca i još više... Mi smo blizanci.“ Šokirano sam ga pogledala. „Osjetit ćeš tu povezanost kada postaneš poput mene. Istog trena kada sam te ugledao, osjetio sam kako mi krv vrije, kako me tijelo svrbi, kako me ožiljci peku. To je bio znak da si ti moja sestra. Što je reakcija burnija i osjećaj jači, to znači da smo u bližem krvnom srodstvu i jednostavno sam znao da si ti moja sestra blizanka. Mnogo puta sam pokušao doprijeti do tebe i tada su me uhvatili i strpali u ćeliju. Mnogo toga ćeš shvatiti kada se transformiraš. Bit će kao da si se probudila, preporodila.“
„Gotovo da si me uvjerio.“
„Pa, uvjerit ću te kada postaneš poput mene.“
„Ma nemoj? Ako je tako, reci mi, gdje je naša majka? I naš otac?“
„Oboje su anđeli. Upoznat ćeš ih.“ Taj tren, iščupao je bodež iz svog ramena i navalio na mene. Obranila sam se. „Ronnie! Probudi Dannyija i bježite odavde!“
„Ja... ja...“
„Učini tako!!“ Ne znam što je Ronnie dalje radila. Skoncentrirala sam se na obranu. Kaito je izbio moj bodež iz mojih ruku i probo me kroz utrobu. Od boli nisam mogla vrištati. „Bit će brzo gotovo,“ šapne. Pala sam njemu u naručje, dok sam krvarila iz utrobe, nesvjesna biločega. I tada sam se sjetila sna kojeg sam davno zanjala. Držao me crni anđeo u naručju. Izvukao je bodež iz moje utrobe i zabio ga u moju ruku. Onda, počeo je krvariti iz oka s ožiljkom, što je bilo malo drugačije nego što sam sanjala. Njegova se krv pomješala s mojom i ja sam vrisnula od boli i užasa. Rane koje sam od njega dobila prije nekoliko dana popucale su i ponovo počele krvariti, a otvorilo se i još nekoliko novih. Vrištala sam od boli, svesna samo toga, a onda sam ugledala bijelo svijetlo. Zar... Napokon... Umirem? Osjetila sam kako je prestao mješati svoju krv s mojom. „Gotov sam. Sada je na tebi red.“ Te riječi činile su se tako daleke. Bijela svijetlost pretvori se u plavičastu i ugledam tri sjene. Ta tri obrisa bila su toliko poznata. „TI SMEĆE!!! ŠTO SI TO NAPRAVIO SA PHILLYS???“ čula sam poznato kreštanje. To kreštanje sam čula u tamnicama Gooblensteinove kule kada su me mučili. Istu takvu rečenicu. „S...Sig...Signale...“
„Tiho, Phillys. Pokušat ću zaustaviti proces, ali nisam siguran da ću uspjeti,“ to je bio Harris.
„Vi... Vi ste... došli?“
„Hej, zar si mislila da ćemo te ostaviti samu? Jedan smrtni Gooblenstein nije ništa, ali da natjeravaš okolo nekog crnog anđela, bez ikakve magije, snage, iskustva... No, Harris, zaustavi taj proces!“ vikne Kleovan. Moj omiljeni poludiv. „Ništa više neće zaustaviti proces. Phillys je od rođenja crni anđeo. Vi bi vilenjaci to barem trebali osjećati. Znate kakva je krvna povezanost između dva anđela.“
„Da, pa? Opet si je unakazio, i platit ćeš za to, smeće!“
„Ja... Moja leđa, ona gore!“ vrisnula sam.
„Uskoro će krila izaći van. Vidjet ćemo, hoće li biti normalna ili će biti nagrađena od naše Božice, s nekoliko para. Bol izlazka krila bit će nepodnošljiva, ali bolje tako nego da se s vremenom pretvarala, bilo bi joj jadnici, još gore.“ Kleovan ga je gađao svojim sjekirama, a Signale ga je pokušala porezati svojim bodežima. Harris me okrenuo potrbuške i pokušao izliječiti moja leđa, a onda sam osjetila groznu, nepodnošljivu bol. Vrisnula sam, osjetivši kako mi se koža para na leđima. Kaito je pljesnuo rukama, što je stvorilo energetsko polje koje je odbacilo Kleovana, Harrisa i Signale. Došao je do mene i Udario me dlanom u leđa, a iz njih izlete krila. Osjetila sam dva krila na svojim leđima. Bila su mnogo veća nego Kaitova. Nježno me primio u naručje. „Ne mogu olakšati tvoju bol, ali neka te tješi misao da je i mene tako boljelo. Nadao sam se da će te Božica nagraditi s više parova krila, s obzirom da si spasila svijet od Gooblensteina i njegove Apokalipse, ali tvoja se krila mogu mjeriti s veličinom krila našeg kralja. Stvarno su...“ Tada ga je Kleovan nabio o pod i Zgrabio me, pa odskakutao dalje. O, da, blizanci Harris i Signale bacaju čaroliju lanaca. Lanci su se pojavili iz tla i svezali oko Kaitoua. Bez obzira na to koliko se opirao, nije ih se mogao otarasiti. Bio je čvrsto vezan, a taj tren, taj osjećaj mi je doletio kao teška ćuška. Kaito nije lagao, on je zaista moj brat. „On je...“
„Mir, odmori se Phillys,“ reče Kleovan. I taj tren, sve mi se zacrnilo. ~

To be continued...

utorak, 15.06.2010.

Chapter 10 - Christine

† Phillys se nije vraćala jedno vrijeme, pa smo se Danny i ja zabrnuli. Dogovorili smo se da ćemo je potražiti. Razdvojili smo se i prošlo je gotovo sat vremena prije nego što sam je našla na drvetu kako razgovara s njim. No, kada sam bolje pogledala, mogla sam vidjeti neobičnu sjenu. Sjena je primjetila da sam je uočila, pa se brzo povukla. Phillys naglo okrene glavu i ugleda me. "Oh. Hej," rekla je, sa smrknutim licem.
"Hej! Posvuda smo te tražili! Zabrinuli smo se!" rekla sam. Phillys izdahne, pogladi drvo i graciozno skoči na tlo, dočekavši se na noge. Totalka kul. "Ovaj... Što je to bilo? Ono s čim si razgovarala?"
"Leon. Noćni vilenjak."
"Oh, poput onih iz Warcrafta?"
"Iz čega?"
"Ma, ništa... Dakle vilenjaci postoje?"
"Postojali su prije. Sada ih gotovo i nema. Leon je jedan od zadnjih."
"Kako to?"
"Nešto loše se dogodilo i oni su se povukli u Podzemlje." Kao u Hellboy: the Golden Army? Nadam se da nam ne spremaju osvetu... A i ja isto imam fiks ideje!
"Kako to da ste se zabrinuli?"
"Hej, brinemo se mi!" rekla sam, gotovo uvrijeđeno. "I? Što si otkrila?"
"I previše toga. Yamapi je zapravo Kaito kojeg tražim." Au. Bolno. Proučila sam Phillysino lice. Bilo je očito da je plakala. Sumnjam da je alergična. "Što je bilo? Zar si plakala?"
"Ma kakvi? Što ti je?" nervozno se nasmije. Nešto se dogodilo s onim tipom, nešto zbog čega je plakala. Nešto što nije očito htjela podijeliti sa mnom. "hej, moram pokupiti samostrel," reče. Dok smo prolazile kroz park, imala sam neugodan osjećaj da nas netko gleda. Kao da će nas netko napasti. Prošli su me trnci. Ne baš divan osjećaj. Phillys se zavuče pod grm i ponovno pojavi, pružajući mi bodež. Nije bio baš težak. Ali teži nego što izgleda. "Ovaj...?"
"Imamo društvo," rekla je. I na njene riječi, onaj crni anđeo od prije nekoliko dana se pojavi. Izletio je iz krošnje, raširivši krila i prekrivši mjesec. Krila su bila puno veća nego inače. "Ako te napadne, zabij mu bodež u srce," rekla je.
"Ovaj, to će ga ubiti. Mislila sam da ga trebaš živog!"
"Neće ga ubiti. On nema srca. Pazi, jači je na puni mjesec." Anđeo skupi krila i strovali se prema Phillys. "Ovako mi nećeš pobjeći," promrmlja. Ona opali dvije srebrne strijele, jedna mu se zabije u rame, druga u oko. Krv prošiklja, ali ovaj ne napravi reakciju. Zgadi mi se život. Frajer se pojavi kraj Phillys i zamahne pandžama. Udario ju je po licu, a onda zgrabio za kosu i zavrtio oko sebe. Pustio ju je, a Phillys je slomila jedno drvo i ostala bez zraka. Polako je krenuo prema njoj, izvadivši strijele iz oka i ramena. Ništa mu nije bilo. Oko i rame jednostavno su zacjeljeli. Smrznula sam se. A onda, shvatila sam da će ubiti Phillys i odlučila sam reagirati. Bacila sam mu kamenčugu u glavu. "Hej, ti demonsko smeće! Dolazi ovamo!" Ljutito se okrene i strogo me pogleda. "Christine... Ljubavi..." Fuj to! Nazvao me ljubavi! Gadno! Pojavio se iznad mene i pokušao mi dotaknuti lice, ali zamahnula sam bodežom. Pogledao me strogo u oči. "Spusti to." Bodež mi padne iz ruku. Anđeo se sagne, licem mi je bio toliko blizu da sam mogla osjetiti njegov dah. Njegove usne tako blizu mojima... Vruća krv zašiklja mi na čelo. Od šoka izletim iz transa i padnem na tlo. To mu je Phillys opalila strijelu kroz lubanju. Ljutito se okrene i pojavi iza nje. Slomio joj je samostrel kao da je grančica. Zgrabi je za kosu i zamahne pandžom, kao da će joj odrubiti glavu. Zgrabila sam bodež i bacila ga prema Phillys, tako da joj je skratio kosu. Phillys je pala nosom u tlo, a on je zateturao. Phillys brzo zgrabi bodež i zabije mu ga u srce. Demon urlikne. "Ti... Mala... Ne možeš me tako ubiti," smijuljio se, bljuvajući krv. "Nemaš... Moć... Kojom bi me pobjedila... Vratit... Ću se... Brzo... I ti ćeš... Postati... Jedna od nas..." Zlokobno se nasmije i odleti. Znači, zato je Phillys plakala. Bezvezan razlog. Neće je moći pretvoriti u jednu poput sebe. Sigurno. Što se mene tiče... Čarolija je završila. Yamapi ili Kaito, kako god, zgadio mi se. I odlučila sam pomoći Phillys da ga uhvati.
Phillys se onesvijestila. Dotrčala sam kraj nje, pokušavši joj pomoći da se digne. Odnekud dođe Danny. "Christine! Phillys! Čovječe, što se tu dogodilo?"
"Igrale smo se lovaca na demone. Hej, pomozi mi! Phillys nije lagana!"
Doveli smo Phillys kući. Ondje se probudila. Pomogla sam joj očistiti i poviti rane. Posudila sam joj novu odjeću. Odnekud se pojavila i Ronnie i sredila joj frizuru. "Što joj je bilo? Zašto je tako ozljeđena?" Nasmijala sam se i rekla da je pala odnekud. Ronnie mi nije vjerovala. Ali, još manje bi mi vjerovala da joj kažem da je Yamapi demon!
Sljedeći dan, Phillys, Ronnie, Danny i ja igrali smo košarku. Bilo je kasno, a Phillys se očito brzo oporavila. Učila je Dannyija kako se koristi bodež, a Ronnie i ja smo se nabacivale s loptom. Odjednom, opet sam osjetila jezu. "Ljudi... Bilo bi vam pametno da odete," rekla je Phillys. "Ponovo će napasti."
"Tko će napasti? I gdje?" pitala je Ronnie. Urlik. Sve je postalo crno. "Rekao sam da ću se vratiti, Phillys! Nakon što tebe vratim u normalno stanje, obilježit ću Christine!"
"Ma krasno," puhne Phillys. "Ljudi, pazite se, ovo će bii opasno." I skoči kako se anđeo strovalio na nju. †

To be continued...

srijeda, 21.04.2010.

Chapter 9 - Phillys

~ Ronnie je bila baš simpatična. Iz nekog razloga, podsjećala me na mog malog prijatelja Ishtvana. Možda nije bila toliko nestašna i nemirna kao on (to nitko nije mogao), ali pričala je punom brzinom. No, mogla sam prepoznati; njen način govora, njen oblik očiju, crte lica... Sigurno je njegov potomak. Bit će sretan kad čuje koliko će dugo trajati njegova loza. Bio je veliki odmor, kako to zovu Ronnie i Christine. Raspravljalo se o profesoru iz povijesti. Zato što je rekao nešto za Troju. Koju Troju, čovječe? Onaj Yamapi frik sa šiškama preko oka nije dolazio. Ni blizu. Ni približno. Ali sjedimo u istoj klupi. Uvijek ga stignem pregledati. On stvarno ostavlja neki čudan osjećaj. Kao kada sam mogla osjetiti miris lavande koji je poslao Christine. Osjećala sam kako mi krv ključa od nekakvog bjesa kad je sjeo kraj mene... "Oh, Chris, vidim da si dovela neku luzericu u školu. Ova luzerica ti je sto posto u rodu, zar ne?" Čudno izgleda ova cura. Oči su joj bile neprirodno plave i kosa neprirodno bijela, gotovo spaljena. Čitavo joj je tijelo bilo u nekoj neobičnoj pozi. Ja bijah u skromnim trapericama i nekoj Christininoj majici koju mi je dala. "Da, Mary, ona mi je sestrična," reče Christine. Mary stane ispred mene i odmjeri me. "Hm. Vidi se da nisi baš bistra, s takvom bojom kose..."
"To mi je prirodna boja kose," rekla sam sasvim ozbiljno. Christine mi da nemoj-to-pričati pogled. Mary se nasmije. "Oh, ali barem imaš smisao za humor. A nisi ni nešto zgodna... Ovaj tvoj bolesno blijedi ten i čudne oči... K tome si ravna kao daska."
"To je jer radim puno," rekla sam mirno. Ne razumijem zapravo o čemu ova Mary priča. Kad bih bila debela, bila bih nespretna i kako ću onda loviti?
"Ah, da čujem da si sa sela. A gdje radiš? U polju?" podrugljivo se smijuljila.
"Da." Ronnie i Christine su shvatile da se djevojci zapravo rugam.
"Ali tvoj ten... Pa tako si blijeda, ko smrt, a oni koji rade na polju su preplanuli, čak crni!"
"Radim noću." Ronnie i Christine prasnu u smijeh. Ronnien osmijeh podsjećao je na Ishtvana. Mary se kiselo nasmiješi. Njen ten isto je bio nekako neprirodan. Nisam se obazirala. I kao, iz zemlje iskoči Yamapi, poslavši Christine sladak zavodljiv osmijeh... Ako on nije Kaito, neću mu stajati na putu jer on i Christine bi baš bili slatki zajedno.
Počela sam se izražavati kao ljudi iz budućnosti. Mrzim to.
No, to ću morati kasnije saznati. "Oh Yami, pa kako si? Još uvijek ne želiš sa mnom u klub? Bilo bi zabavno, znaš, nas dvoje skupa," pokušala mu je staviti ruke oko ramena, ali Yamapi se izmakne. "Molim te, makni te svoje ručetine od mene," reče Yamapi zlobno. "Christine, idemo li zajedno doma?"
"Ne, ne idete," iza njega iskoči Danny. "Christine još mora kod ujne Sally, a s njom ćemo ići Ronnie, Phillys i ja. Za tebe nema mjesta."
"Ne znam baš, Danny. Ne volim tetu Sally. Uvijek se žali kako sam premršava i gura mi vitamine i masnoće u usta. Odvratno! Radije ću se odmah vratiti kući..."
"Ali ne znaš put! Tko će ići s tobom?" pitala je Ronnie.
"Mogu ja. Sve samo da ne idem s Mary u klub," reče Yamapi i pokloni mi osmijeh, na koji sam se namrgodila. Yamapi se uozbilji. "Ionako znam put."
"Dogovoreno. Danny, Ronnie i ja idemo k teti Sally, a Yamapi će otpratiti Phillys kući."
Da, otpratit će me. Bit ćemo sami i napokon se mogu uvjeriti je li Yamapi zaista onaj koji mislim da jest. Nadala sam se da nije. Nisam htijela Christine slomiti srce. Činilo se da ga je voljela. ~
~ Yamapi i ja našli smo se u parku. Hodali smo u tišini. Stala sam i okrenula se prema njemu. Gledala sam ga strogim pogledom. Bezbrižno mi je uzvratio pogled. "Što je?" Spustila sam torbu i zgrabila ga za ruke, iskrenuvši je i napravivši mu polugu. Zatim sam ga nogom dnabila o zemlju i sagnula se, maknuvši mu šiške s oka... Šarenica je bila crvena. Preko oka je bio ožiljak. "Ah," uzdahnula sam, malčice razočarana. Yamapi je bio Kaito. Ali kako će Christine reagirati? Yamapi se počne glasno smijati. Uz bljesak munje i vatre, pretvorio se u pravog sebe - crnog anđela. Odbacio me zamahom ruke i ustao. "Dakle, poslali su te ovamo po mene. Nije kao da ćeš uspjeti, a da ne doživiš Promjenu."
"O čemu ti bulazniš?" Nabio me o drvo i držao u zraku. "Bez svog oružja, ne možeš ništa protiv mene," šapnuo mi je na uho.
"MISLIŠ?" vrisnula sam i pokušala ga udariti, ali tijelo mi je bilo tromo. Nisam se mogla ni mrdnuti.
"Da, slaba si, protiv mene, običan si čovjek. Osim ako ja ne potaknem Promjenu u tebi..."
"Nikad! Nikad ti neću dopustiti! Neću biti poput vas, gadova koji ubijaju nedužne ljude samo za razmnožavanje!" Zgrabio me za vrat i ogrebao. Vrisnula sam od boli.
"To nitko, nitko od nas ne radi. Po našem izgledu, osudili ste nas demonima! Ni ne znate tko vas štiti od svih onih izvandimenzionalnih zla!"
"Ma nemoj! A što je s Sayanom? Jedan od vaših ju je oteo i..."
"Ona je bila demon!"
"LAŽEŠ!" vrisnula sam kroz plač. "Sayana... Sayana mi je bila poput sestre... BILA MI JE POPUT SESTRE I VI STE JE UBILI!" vrištala sam. Kaito me samo gledao. "Ne... Nismo. Ali razumjet ćeš kada doživiš Promjenu. Sve ćeš tada shvatiti..."
"Zašto? O kakvoj Promjeni govoriš? Zašto me želiš pretvoriti u demona, i što želiš od Christine?"
"Promjena? Nešto što svatko od nas doživi da bi postao pravi Čuvar. A Christine... Ona mi se sviđa." Prvo što je rekao nisam ni čula. "Nećeš je ni taknuti!" vrisnula sam. Širom otvori oči i pretvori se u crni prah. "Ne zaboravi... Kada sve svrši, doći ću po tebe. Doživjet ćeš Promjenu i postati poput nas."
"NIKAD!" vrisnula sam i pala na koljena. "Nikad..." promrmljala sam u suzama. ~

To be continued...

I opet će Christine ^^

nedjelja, 11.04.2010.

Chapter 8 - Christine

† Otvorila sam oči. Soba... Moja soba... Moja predivna soba... "Dobro jutro, Christine," javio se CRH3, naš kućni robot. Ugrađen u kuću. Obiteljski robot. On uvijek pazi na nas. Ma ko Bog. "Ah, jutro!"
"Sinoć ste vrlo kasno došli kući, Christine, bio je policijski sat. Bili ste s dečkom?" Yamapi... Opalilo me u glavu. Srce mi je snažno zakucalo, lice se zacrvenilo, a ruke zadrhtale. Otkad se ja to tako osjećam kad pomislim na Yamapija?
Između ostaloga, što se jučer dogodilo? Vidjela sam onu čudnu curu s plavom kosom... Ta modra kosa nije mogla biti prirodna. I čudnu je odjeću imala. Kao da je došla iz srednjevjekovnog lova ili tako nešto. Digla sam se iz kreveta i otvorila ormar. Tražila sam po ormaru što da odjenem, ništa mi jednostavno nije pasalo. Ugledala sam tada svoje prastare traperice, koje mi je prateta Jimma darovala za rođendan. Traperice su bile iznošene, izderane, blijede i klošarske. Nasmiješila sam se. "Savršeno." Ići ću poderana u školu. Uzela sam 'Nightmare Before Christmas' majicu i izlizane marte. Sve sam to još izdekorirala i izašla iz sobe. "Jesam li rekao, došla je posjetiteljica jučer navečer. Danny kaže da je ona prijateljica koja je ostala bez kuće i roditelja i da nema kamo ići, stoga su je vaši roditelji prihvatili, Christine."
"Tko je to?" Nije valjda ona plava...?
"U boravku je, s vašim bratom," reče CRH3. Ušla sam u boravak i... Doživjela šok! Cura s modrom kosom do koljena na kojoj je sjedila sjedila je na fotelji, nasuprot Dannyja i gledala ga strogim pogledom! "Danny! Tko je ona?"
"Ja sam Phillys. Došla sam iz prošlosti uhvatiti zločinca, po kraljevom nalogu."
"Ha?"
"Rekao sam ti da će biti izgubljena! Ja ću joj objasniti!" Plava je samo šutila. Po Dannyjevu 'nalogu', kako je plava pričala, sam sjela, a Danny mi je počeo objašnjavati bizarnosti. "Dakle... Stvar je u toj nekoj magiji. Po onome što je Phillys rekla, magija zaista postoji."
"Magijom su se služili ljudi dok je Zemlja još bila živa. Ovaj planet polako umire. Ljudi zaboravljaju tko su nekad bili," prekine ga plava.
"Hej, lakše malo! U glavnom, magija je, po onome što mi učimo, nestala prije deset tisuća godina. Navodno se u tom razdoblju dogodilo veliko zlo, Zemlja je počela umirati. Od tada, čovječanstvo korača prema nazad, unatoč tehnologiji koju imamo. Krivci tome su navodno nekakvi izvandimenzionalni crni anđeli, demoni koji upravljaju crnom magijom. Jedan od njih bio je zarobljenik, ali pobjegao je kroz vremenski portal. Phillys je poslala Kraljevska obitelj ta ga dovede natrag, živog ili mrtvog."
"Ime tog demona je Kaitou. On je navodno prijatelj tog Yamapija. Što čisto sumnjam. Mislim da je tvoj dečko, Yamapi zapravo Kaitou. Demoni se mogu preobraziti u ljude, ali uvijek postoji neki dio tijela koji ne mogu preobraziti. To uvijek skrivaju."
"Kako molim? Želiš reći da je Yamapi demon? Neću to slušati! Tko si ti uopće? odlazi!" I baš kad sam htijela istrčati van, Phillys se pojavila ispred mene. "Demoni žive od ljudske krvi. Ali najsmješnije je što ovi demoni imaju drugačiji način života. Zbog premalo ženskog roda, oni otimaju djevojke koje izaberu i pare se s njima. Kada se demon rodi, majku proždru. Možda Yamapi nije demon, ali Kaitou te jučer napao, dok si bila u nesvjesti. Tvoj brat može tome posvjedočiti." Pogledala sam ga. Njegov pogled odavao je da ne laže. Okrenula sam se natrag k Phillys. "Demoni ostaju uporni oko te jedne. Neće lako odustati. Dokle god si sama, u opasnosti si. I to meni ide sasvim u korist."
"Hej! Ne misliš valjda koristiti Christine kao mamac za Kaitoua?"
"Naravno! Ali sa mnom će biti sigurna."
"Nisam sigurna shvaćam li što se događa... Ali znači li to da sam sigurna s tobom, onda možeš ostati," rekla sam.
"Nije kao da bi imali izbora, sigurno bi se sakrila u veš-mašini i špijunirala," rekao je Danny. Nasmijala sam se. Phillys je samo šutila. "Što je to Vašmina?" Sljedeći tren, Danny i ja smo se valjali na podu od smijeha, a Phillys nas je samo ozbiljno gledala. Njen hladan pogled nas je smrznuo. "Pa, ne bi se trebali čuditi, Phillys je više od deset tisuća godina starija od nas, čisto sumnjam da su tamo imali tehnologiju."
"Vašmina, točnije, veš-mašina, točnije, perilica rublja je sprava za pranje rublja. Nekad se rublje pralo u rijeci, ali ljudi su došli do zanimljivog zaključka kako brzo i bez mnogo mučenja oprati rublje. Sada to radi ta sprava," rekao je metalnim glasom CRH3, kućni robot. "Stalno čujem te neke glasove u glavi koji me pitaju hoću li nešto jesti ili piti ili se oprati ili mi nešto objašnjavaju... Vjerojatno postajem luda..."
"To je kućni robot. Ugrađen je u kuću i stoga ga ne možeš vidjeti. Zove se CRH3," rekla sam.
"CRH3... Je li on Bog?" Danny si jednostavno nije mogao pomoći. Ja sam bila iziritirana. Ali okej, nema veze. Prije deset tisuća godina sigurno nisu imali automobile. "Ne, CRH3 nije Bog. CRH3 su stvorili ljudi. To je cijela ova kuća. Razumiješ?"
"Ne. Objasni mi kada doživim starost od deset tisuća godina," odgovorila je Phillys. Ali razumjela je. Mogla sam to vidjeti. "Upisat ću se u tvoju školu, tvoj razred. Koliko mi je tvoj brat rekao, idete u isti razred?"
"Ti znaš o školama?" pitao je zbunjeno Danny.
"Da. Iako su vaša sveučilišta bila osnovana tek u srednjem vijeku, mi smo prije 10 000 godina imali školu. Očito se dogodilo nešto, zbog čega je civilizacija morala sve ispočetka." Zbunjeno smo je pogledali. "Došla sam ovdje znajući nešto," rekla je. "Kada preskačeš vrijeme, događaju ti se neke spoznaje. Svakome drugačije, doduše." Danny se odjednom prmjenio. Veselo je skakutao oko Phillys i govorio "Kako cool! Kako cool! Što još znaš?"
"Što to znači cool?" pitala je Phillys. Čovječe. Iako kaže to što kaže i zvuči kul... Ipak je tek smotana djevojčurlija iz prošlosti. Sada je moram tu učiti osnove današnje kulture. O Bože. O CHR3.

Jej, početak nastave. Phillys je, poput duha, hodala kraj mene, a Ronnie je mi je pričala kako je Yamapi OPET odbio neku tam. Iako se pravila da gleda u nešto drugo, Phillys je pozorno slušala. Znala sam da, ako je Yamapi taj neki što god da je, ona će ga odvesti tamo gdje mu je mjesto. Jupi jej. Neću ga više vidjeti... Ali opet, ako je on taj koji je, znači da sam u opasnosti i... "Hej, slušaš li ti uopće? U zadnje si vrijeme nekako čudna. Hej, niste se ti i Yamapi već mazili?" prenula me Ronnie.
"Molim?" prenerazila sam se. "Naravno da nismo!"
"Da. Tvoja sestrična je nekako čudna isto. Uopće ne priča!"
"Sramežljiva je," odgovorila sam. Znam! Smislit ću za Phillys neku tužnu priču i to ispričati svima, a onda će ona pokazati koliko je od toga sazrela... Ili ne. Nije potrebno. Phillys se nasmiješi. "Ah, živjela sam na selu cijeli život. Mnogo je drugačije nego u gradu. Rijetko sam dolazila u grad, imala sam previše posla kod kuće. Mama i tada su me poslali ovamo, jer se naša stara škola urušila i sada grade novu, pa živim kod Christine. Zato sam zauzeta gledanjem uokolo," rekla je sa smješkom. Jezivo. Na satu je sjedila ispred mene i Ronnie. Tu sjedi Yamapi... Phillys mi je rekla da mi neće smetati, ali da će me držati na oku. Yamapi je došao i poslao mi kratak osmjeh. Sjeo je kraj Phillys, ni ne primječući je. Ni ona nije previše obračala pažnju prema njemu, cijelo vrijeme je pričala s Ronnie. Ali mogla sam čuti kako se kotačići vrte u njenoj glavi, kako pokušava otkriti nešto u njegovoj prisutnosti. Osjetila sam sladak miris lavande. Mmmm, slatko. Phillys šmrkne i miris nestane. "Kako čudno. Mogla sam osjetiti miris lavande," rekla je. Znala sam, namjerno. "Hej, to, koristiš doma kuglice protiv moljaca?" pitala je Yamapija. Yamapi je zurio u njenu kosu. Vjerojatno je mislio: 'Kakav to luđak fura plavu periku i mene pita za moljce?' "Ne," odgovorio je.
"Čudno. Od tebe se osjeti miris," rekla je Phillys i nastavila blebetati s Ronnie.
"Tko je ona?" pitao je Yamapi.
"Moja, ovaj... sestrična!" rekla sam brzo. Ma divno. Sada me baš zanima što će biti sljedeće. †

To be continued...

Za one koji su tek počeli ovo čitati, odite na ovaj link.
Nije više fora onako kako je bilo kad je Kimmy pisala, ali njoj se više neda... A žnj. ^^ Ćao.

srijeda, 30.12.2009.

Chapter 7 - Phillys

~ Djevojka se onesvijestila. Stajala sam okrenuta prema Kaitou. On se podrugljivo smješkao. "Mnogo si se promijenila otkad smo se zadnji put sreli," reče i stane u napadački stav. "Vjerujem da si od tada nešto i naučila."
"Mnogo toga," rekla sam. "Između ostaloga, kako i uhvatiti one kao što si ti!" Kliknula sam gumb na samostrelu i počela ga gađati. On je počeo letjeti oko mene, dok sam ja naslijepo gađala... Odjednom, srušio se, a iz krila mu je vrila sjajna, srebrna strijela. "Imam te!" rekla sam. Pružio je ruku prema meni i vrući val zraka odbacio me od njega. Spalio mi je lijevi rukav. Jedan trenutak nepažnje i on je već bio na nogama, blizu djevojke. "Stani!" viknula sam i naciljala ga samostrelom. Strelica ga je pogodila u rame. Crvena krv mu je procurila niz blijedo, mišićavo rame. Izraz lica mu je i dalje ostao isti, pdrugljiv, nadmoćan. Samo je posegnuo rukom i izvadio strelicu iz ramena. Krenuo je prema meni. 'Upamti, Phillys, ako jedan od njih pomiješa svoju krv s tvojom, pretvorit ćete u ono što je i on. Gađaj ga u krila,' govorio je Leon. Ustala sam. Već je bio opasno blizu mene. Zamahnuo je rukom, želeći me porezati po licu. Sagnula sam se i uhvatila njegovu krupnu ruku, istrgnuvši mu strelicu iz ruke. Prebacila sam ga preko ramena. "Christine!" začuo se nečiji zabrinut glas. Digla sam pogled i ugledala blijedog mladića smeđe-modre kose i smeđih očiju nad djevojkom. Jedan trenutak nepažnje i Kaitou me zbacio sa sebe. Izvadio je strelicu iz krila, bacio je k meni i nestao. "Prokletstvo!" rekla sam i ustala. Pobijegao je. Mladić je pogledao prema meni. "T-tko si ti? Što si napravila mojoj sestri?" pitao je optužujućim tonom i pogledom.
"Ne gledaj me tako. Ja joj nisam ništa učinila," rekla sam i počela skupljati strelice.
"Š-što se dogodilo ovdje?"
"Ništa što se tiče tebe, dečko," rekla sam, prčkajući po grmlju u potrazi za strelicama.
"Gledaj me dok razgovaramo!" vrisnuo je. Pogledala sam ga oštrim pogledom. "Nemaš se što buniti. Zbog tebe, Kaitou je pobijegao." Zašutio je. Završila sam sa skupljanjem strelica. "O-on je Kaitou?"
"Da. Zašto?"
"Duga priča."
"Nemam baš vremena, znaš. Moram ga uhvatiti."
"Molim te! Možda mogu pomoći." Okrenula sam se prema njemu. Do vraga, sada sam već izgubila svaki njegov trag! "Ne. Nemam vremena za tvoje gluposti." Okrenula sam se, a klinac me uhvatio za rame. "Jedan dečko, kojem se Christine sviđa mi je rekao da će poslati svoga prijatelja, Kaitoua, da je dovede k njemu!"
"Šališ se?"
"Smrtno sam ozbiljan!"
"Gdje je taj dečko sada?"
"Misliš da ja znam? Nisam ga vidio otkad sam ga istjerao iz kuće!"
"Hmmm... Možda bih iz tog klinca mogla nešto izvući... Možeš li mi ga opisati?"
"Pa... Ima crnu kosu, onako, malo dužu sa šiškama preko oka... Masnu... Zatim, crne oči... Blijed je. Veoma. Visok je, ima šesnaest godina. Djeluje slabo."
"Ima li kakav ožiljak?"
"Ne... Nisam vidio... Zove se Yamapi."
"Gdje živi?"
"Ne znam... Bit će ga teško naći među..."
"Aha... Javit ću ti ako išta saznam," rekla sam
"Čekaj, ali ne znaš gdje ja..." Izgubio mi se iz vida. Već sam skakala po vrhovima visokih kuća ravnih krovova, s mnogo ljudi i prozora. Znam što je želio reći. 'Ne znaš gdje ja živim.' Jako dobro sam znala. Uz pomoć ove narukvice koju mi je dao Kralj, mogla sam saznati sve o osboi koju bih dotakla... Ako sam željela. Ali taj Yamapi... Šiške preko oka. Djeluje slabo. Blijed. Možda je on Kaitou? Ako iza šiški skriva crveno oko s ožiljkom, to je definitivno on! Crni anđeli se uvijek prave slabima i koža im je uvijek blijeda ako se prerušavaju u ljude. I iz njih zrači mnogo, mnogo energije... Teško je reći, ali noćni vilenjaci to zovu negativnom energijom. Pojačala sam svoja osjetila. Ovdje ima mnogo, mnogo, MNOGO takve energije. Zar su svi ljudi ovdje... Prerušeni? 'U budućnosti je mnogo toga drugačije, Phillys. Može biti bolje, a može biti gore. Može biti lakše, a može biti i teže. Sve ovisi kojim putem krene čovječanstvo,' rekao mi je jednom Leo, vilenjak iz drveća. Mislim... Da se čovječanstvo pogoršalo. Tko zna kada... Ali to nije moj posao. Moram naći Kaitoua, prije nego napravi još štete. Skočila sam sa zgrade, ravno na krošnju drveta. Bilo je to lijepo drvo, srebrne kore, a osjećaj dodira bio je... Poznat. "Leon?" pitala sam. Stablo je zašuštalo. Mogla sam čuti tužnu pjesmu prirode, a Leon je izašao iz drveta i našao se na grani do mene. "Ah, Phillys! Što ti radiš ovdje?" pitao je. Lice mu je i dalje bilo mlado, i dalje je djelovao snažno, ali kosa i oči... Postale su potpuno bijele. U njemu se vidjela tuga. Uhvatio me za ruke. "Što ti radiš ovdje?"
"Kralj me posalo da uhvatim Kaitoua! Pobjegao je iz zatvora. Ali... Ti si slijep, a ostalih nema! Što se događa?"
"Zaista, teško ćeš ga ovdje naći. Tu ima toliko zla... Zbog toga, mnogi naši prijatelji vilenjaci povukli su se u podzemni svijet. Oni koji nisu s njima išli, ostali su čuvati svijet od nadolazećeg zala ali... Sve smo slabiji. Demoni sve lakše izlaze iz pakla a najgora stvar je, to ne radi Crni anđeli! Dobili smo novog neprijatelja, nepoznatog i još opasnijeg! Moraš se čuvati, ovdje je zlo nevidljivo... A moja zvijezda se gasi uskoro će svi preostali vilenjaci na površini umrijeti i zlo će zauvijek pasti na ovaj svijet... Reći ću ti još nešto, Phillys. Ne smiješ ubiti Crne Anđele. Oni znaju zašto se sve ovo događa. Oni će ti reći. Ja postajem sve slabiji, dijete... Djeca koja živješe u ovoj zgradi... Više se neće moći sa mnom igrati..." Leon je utonuo u drvo. Lišće njegove krošnje se osušilo, a siva kora umrljala. Leon se spremao umrijeti. Suza mi je kliznula niz obraz. Naslonila sam se na Leonovu granu i počela plakati.
Kaitou... Čim te nađem, reći ćeš mi razlog... Zašto se ovo događa. Skočila sam s drveta i krenula prema kući djevojke Christinne i njenog brata. ~

To be continued...

utorak, 30.06.2009.

Chapter 6 - Christine

† "Bolje da krenem za njim," rekla je Ronnie, s obzirom da su ga samo dvije stvari mogle smiriti ovoga trenutka: biti sam s Ronnie ili Yamapijev bijeg kroz prozor. "Oprosti... Zbog ovog..." počeo je Yamapi.
"Ma, ne moraš se ispričavati. Nisi ti kriv. Ljut je."
"Ljut je zato što sam ja tu. A mislim da bi i meni tako bilo da neki drugi dečko, koji je dva puta pao razred i koji je dvije godini stariji od moje sestre, stalno posjećuje moju sestru dok je bolesna."
"Ti si dva puta pao razred?"
"Da... Nije kao da se time ponosim..."
"Tebi je šesnaest godina?"
"Da..."
"Ti imaš sestru?"
"Ovaj... Ne," rekao je brzo, zvučalo je kao da je slagao. Pogledala sam ga zahtjevnim pogledom. Nasmješio se. "Zapravo, imam. Ali izgubljena je negdje... Nikad je zapravo nisam ni vidio. Bila je moja sestra blizanka. Tu sam sada samo s majkom, u jednom od onih stanova za one koji nemaju novaca."
"Aha. Kvart nule."
"Da. Baš tako. Moj otac je umro kad sam bio mlad, pa majka sve sama radi. Ima čak tri posla i gotovo je nikad nema kod kuće."
"Ajme..."
"Uglavnom mi daje džeparac da si kupim nešto pa da preživim dan."
"Pa... Uopće ne djeluješ kao da si jedan od onih 'od nule'."
"Ha! Ti si prva kojoj sam to rekao... A da nisi profesor ili ravnatelj."
"A zato tebe toliko vole!" Prasnuli smo u smijeh. Ajme, kako se slatko smije! Uhvatio me za ruku. Pogledao me nježnim pogledom i počeo se lagano naginjati nad mene. Zavrtilo mi se u glavi. Osjetila sam miris lavande... Začulo se lupanje vrata. Ondje je stajao Danny, crven od bijesa, a iza njega, Ronnie je širom otvarala usta. "Ti odvratni perverznjače! Gubi se van!" Yamapi se uspravio. "Nisam poželjen ovdje, koliko vidim," rekao je i ustao, krenuvši prema vratima. Stao je Dannyju kraj uha i nešto mu šapnuo, od čega se Dannyjevo lice iz bijesne grimase pretvorilo u užasnutu. Iza njih, Ronnie je pokušala čuti što se događa. Nije joj uspijevalo. Yamapi je bacio još jedan pogled prema meni. Opet onaj miris lavande... Polako, zamračilo mi se pred očima. †
† Vikend je prošao, ja sam mogla u školu. Taman sam se šetala s Ronnie, kad smo srele Yamapija. Samo je ljutito prošao kraj nas, ni ne pogledavši nas. "Yamapi..." promrmljala sam.
"Ah, takav je još od prekjučer. Kada si se ti onesvijestila, Danny i on su se potukli."
"Potukli su se? Isuse, ubit ću Dannyja!"
"Nemoj." Osjećala sam se grozno. Osramoćeno. Yamapi mi se toliko sviđao! Barem nije znao da je Yamapi dvije godine stariji od mene. "Ej, jesi li znala da je Yamapi dvije godine stariji od nas? Danny je poludio kad je saznao."
"DANNY JE SAZNAO???" zderala sam se.
"Da. Ali budi tiša molim te."
"Dobro..." Bila sam na dnu dna. Ajme... Klonula sam. Cijeli dan u školi nisam mogla razmišljati. Yamapi se ni jednom nije okrenuo da me pogleda, da me nešto pita ili nešto mi prišapne. Nije mi se vrtilo, nisam osjećala miris lavande... Tako sam se grozno i loše osjećala. "Hej, Yamapi!" pozvala sam ga pod velikim odmorom. Nije se odazvao, već se izgubio u gužvi. †
† Išla sam sama kući. Bio je već mrak, svjetiljke su se polako palile. U sjeni, ugledala sam nekakvu spodobu. "Yamapi?" Nije se odjavila. Krenula sam prema njoj. "Yamapi? Jesi li to ti?" Odjednom, spodoba je raširila svoja krila. I poletjela. Izgrebano, blijedo lice pojavilo se pred mojim. Klonula sam na koljena i vrisnula. Spodoba se pojavila iza mene i stisnula mi struk, istisnuvši zrak iz mojih pluća. Usne su taknule poj vrat, isisavajući energiju iz mene. Odjednom, kao da je iz zemlje izniknuo, pojavio se Danny. Spodoba je jednostavno nestala, više nisam osjećala dodir ni pritisak... Udahnula sam zrak. "Christine!" viknuo je Danny i kleknuo kraj mene. "Christine, jesi li dobro?"
"Da... Dobro sam..."
"Diši... Što se dogodilo?"
"Nešto me... me..." zakašljala sam se. "Nešto te što?" Nisam mogla disati. Kašljala sam i kašljala... Iz usta mi je izletio pauk. Nakon njega još jedan. I još jedan. Danny se zgrozio. Iskašljala sam i ispljunula šlajm. Vrisnula sam od straha ugledavši pauke. "Danny!" rekla sam, bacivši se njemu u naručje. "Što je bilo?" Pitao je, zagrlivši me. Ispričala sam dannyju što je bilo. Uzjapurio se. "Idemo kući," rekao je. †
† Danny je ispričao roditeljima što se dogodilo. Nisu mu vjerovali. Potjerali su me da šećem našeg psa Loryja, zlatnog labradora. Dannyja su zaposlili da čisti sobu. Šetala sam se sama po mraku, u parku, dok je Lory trčkarao amo-tamo. Taj tren, nešto me zgrabilo za ramena. "Savršena prilika!" rekao je netko grubim glasom. Istrgla sam se iz zagrljaja i počela bježati. Pojavio se ispred mene. Pala sam na stražnjicu. Mladić, blijede kože, duge, čupave kose. Crvenih očiju. Bio je u poderanoj odjeći, s ožiljcima po rukama, licu i prsima. Na leđima je imao crna krila. "Ne možeš mi pobijeći," rekao je. Lory se stvorio kraj mene i zarežao na njega. "Ta vreća buha neće ti pomoći da mi pobjegneš, ljepotice." Pas je skočio na njega, a on ga je uhvatio za vrat i bacio sa sebe. Iskoristila sam priliku nepažnje i pobijegla. Trčeći kroz park, došla sam na puteljak. Ispred mene bila je visoka, blijeda djevojka plavih očiju i modre kose svezane u rep, duge do koljena. Iza nje, pojavio se onaj mladić. Osjetila sam miris lavande... Zavrtilo mi se u glavi... "Pazi..." rekla sam i klonula na koljena. Djevojka me uhvatila da ne padnem. "Što?" šapnula je.
"Iza... tebe je..." Djevojka se osvrnula. "Kaitou!" viknula je. Nježno me ostavila na šljunčanom tlu. "Kraljeva vojska te traži."
"Ma jeli?"
Stavila je jednu strelicu u samostrel. "Vraćaš se nazad!" Njen glas se činio toliko dalek... Zamračilo mi se pred očima...
Što se događa? †

To be continued...

Sljedeći vam post piše Mimy.
Napokon su se srele!

ponedjeljak, 15.06.2009.

Chapter 5 - Phillys

~ Ležala sam, sva krvava, oslonjena na crnog anđela punog ožiljaka. Imala sam ogrebotine po cijelome tijelu, a iz mene je kolala krv. Anđeo je uzeo krhotine uništenoga mača i porezao mi zglob do krvi. Gotovo da i nisam osjetila bol, pa sam bila tiho, stenjajući od straha. Probio je tu oštricu kroz svoj dlan i krv je potekla. Ta krv... Nije imala normalan miris... Bio je lijep, neopisivo... Spustio je ruku i počeo trljati svoj krvavi dlan s krvlju moga zgloba. Strašna bol, strah, agonija... Prozujalo je mojim tijelom i vrisnula sam. Šok... Ovo me toliko boljelo... Peklo... Imala sam osjećaj da mi krv ključa. A on je imao isti izraz lica, mješaju ći krv... Našu krv... Krv... KRV... Vrisnula sam i naglo se uspravila. Toliko o lijepim snovima. Ustala sam i odjenula se, više ne toliko željna sna kao jučer. Moja modra kosa bila je toliko duga, da kad nije bila vezana, padala je do koljena, a onako gusta padala je na sve strane. Svezavši kosu u rep smeđom trakom, odjenula sam se u smeđe-zeleno jahaće, kamuflažno odijelo i izašla van. Sunce je tek dodiralo crtu zemlje. Otišla sam u drvarnicu i izvukla pedesetak panjića van, te uzela sjekiru. Počela sam ih cijepati. Stavila jedan panjić na veliki (koji je nekad bio drvo, odrezan, ali korijenjem još uvijek duboko u zemlji. Panj je bio toliko velik da su se mogla sijeći dva panjića istovremeno). Stavila jedan, nacijepala ga na pola i tako na sve manje dijelove. I tako dok se sunce nije diglo iznad zemlje i otišlo malo više. Po tome sam zaključila da je oko devet sati. Posjekla sam dvadeset i četiri panja od pedeset, koliko ih je bilo. Sve sam ponovo pospremila u drvarnicu, odmah do kuće i drvarnicu sam zaključala. Tako je izgledalo svako jutro. Na taj način, pripremala sam se za zimu, iako je sada bilo ljeto. Osvrnula sam se na svoje dvorište. Nije bilo osobito veliko, dovoljno za jednog psa i čovjeka. Kuća je bila drvena, s jednim katom i podrumom, tri prostorije (spavaća soba, kuhinja i smočnica). U podrumu sam vježbala. Kuća je imala jadne, klimave prozore, mogli su se dobro zatvoriti i ne propruštati ama baš ništa. U dvorištu sam imala jedno visoko drvo. Ondje sam hranila ptice, ponekad provodila dane kada nije bilo ničega za raditi. A obično je bilo. Ušla sam u kuću i otvorila drvene prozore da se prozrači. Uzela sam metlu i počela mesti pod, a nakon toga uzela sam luk i strijele te izašla iz kuće. Trebalo je uloviti kojeg zeca, ili bolje, srnu, jer dan bez doručka prolazi loše, ljudi su slabi i nervozni i kakve mi sve nebuloze nisu rekli. Iako, već mi je prešlo u naviku jesti u rano jutro. ~
~ Hodala sam niz usku ulicu. Kuće su bile veoma zbijene, što nije baš pomagalo u obrani grada. S krova jedne, na moju glavu skočio je klinac. Zgrabivši ga za ruke i prebacivši preko, te ga uhvativši ispod pazuha, shvatila sam da je to klinac od kojih dvanaest - trinaest godina. Klinac je imao kratku crnu kosu i zelene oči, bio je tamnoga tena, odjeven u seljačku poderanu odjeću i bosih nogu. Ime mu je bilo Ishtvan. "Phillys, pomagaj!" rekao je. "Ali prvo me pusti!" Pustila sam ga.
"Okej, Ishtvane, kome si se sad zamjerio?" pitala sam.
"Velikom debelom!"
"Pun ih je grad."
"Ali ovaj je stvarno veliki debeli!"
"Ime bi mi dobro došlo."
"Marco!"
"Krasno. Šta će mi reći njegov otac ako mu sina izudaram?"
"Hvala ti što si nam spasila jelo!" lupnuo je. Nisam mogla odoljeti, a da ne puknem od smijeha. "Gledaj, Ishtvane, nemam vremena pomagati ti da pobjegneš."
"Opet ideš u lov?"
"Tako nekako..."
"Šta loviš sad? Zečeve? Jelene? Divove?"
"Lopove."
"Lopove?"
"Lopove."
"Zašto lopove?"
"Jer se kraljevim lovcima ne da."
"Au! Ljenčine!" Veliki debeli Marco uletio je u ulicu. Na ćelavoj glavi (koja se od ogromnog tijela gotovo nije ni vidjela) bila je tava puna nečega. "Bacio si mu nešto na glavu?"
"Tavu punu izmeta!" ponosno je rekao Ishtvan. "Oprosti, ali sada bježim. Pa-pa!" rekao je i nestao u sekundi, skočivši na krov kuće. Visoke nekoliko metara. Mali majmun, otac mu je napola Vizkiin*. Natsavila sam prema dvorcu. Ondje će mi objasniti što trebam. ~
~ U bijelim odajama, na tronu su sjedili kralj Khastor, kraljica Brunhinda te princ Chrispar. Kraj njih je, nervozan, živčan i crven od ljutnje, stajao Loodvan. Poklonila sam se pred tronom, a zatim ustala. "Dakle, Phillys... Prijeđimo na posao," rekao je Loodvan strogo, ali sam vidjela da se samo suzdržavao. "Dat ćemo ti godinu dana. Toliko vremena imaš da ga uhvatiš. Tada će Loodvan doći po tebe," rekla je kraljica.
"Ako ga ne uhvatiš, mi uzimamo stvar u svoje ruke," rekao je kralj. Stresla sam se. Uništit će cijelu budućnost zbog jednog jedinog lopova? Ne isplati se. Znači, stavljaju me pod pritisak (bolje rečeno pretisak) da što prije to napravim. "U budućnosti mu se neće biti lako skrivati, pa će ti ga biti lakše naći nego ovdje. Ako se mene pita, bio je to glup potez."
"Čekajte... A kako je uopće pobijegao?"
"A ma, neki je zatvorenik slučajno otvorio portal kroz koji je Kaitou pobijegao tisućama godina u budućnost. Kaitou sam ne može putovati kroz vrijeme, stoga je zaglavio tamo gdje je," odgovorio je Chrispar.
"Dat će mo ti srebrne strijele i sveti samostrel," rekla je Brunhinda. Chrispar je ustao. Majka mu je pružila tobolac sa srebrnim strijelama, koje je on dao meni. Isto tako, pružio mi je i samostrel. Bio je od željeza, a ne kao moj, drveni, te ga je pružio meni. "Uz to, dat ćemo ti i narukvicu s kojom na dodir možeš saznati sve o osobi koju si dotaknula. U sekundi." Chrispar mi je stavio tu narukvicu na ruku. Bila je srebrna, S bijelim dijamantima i ružičastim biserom. "Znaš sve što treba znati o Crnim Anđelima?" pitao me kralj. Poklonila sam se i potvrdno mu odgovorila. "To je dobro. Želim sada s tobom razgovarati nasamo. Ti Loodvane, možeš ostati." Kraljević i kraljica su izašli van, a kralj je došao do mene. "Phillys... Želim da se čuvaš. Nemoj se ozlijediti, u redu? Nikome u budućnosti nemoj reći što je tvoj zadatak i zašto si došla. U redu? I želim da to što prije obaviš."
"Ja ću kasnije doći da vidim kako napreduješ... I poslat ću ti par prijatelja," rekao je Loodvan. Stavio je ruku na moje rame. Pružio mi je bodež. "Nosi ga sa sobom. Uvijek. Štit će te." Zapasala sam bodež oko pasa. "Dakle, Phillys... Krenimo." Uz jak bljesak, dvorana u kojoj sam bila je nestala. Čuo se glasan prasak. Odjednom, bila sam sama, sjedila u čudnoj prirodi. Drveće ovdje izgledalo je jezivo. Sjedila sam uz kameni puteljak, na nevjerojatno širokoj stolici, koja se nije mogla micati. Odjednom, preda mnom je izletila djevojka kose smeđe-crvene boje te zelenih očiju. Te zelene oči su se zatvorile i djevojka se srušila.

Krenula sam joj pomoći. ~

To be continued...

Vizkiin* - to su ljudi koji mogu letjeti, ili visoko skakati, ili su nevjerojatno jaki. Ovisi odakle su, na planinama su jaki, na moru lete, a u pustinjama skaču.

Sljedeći post vam piše Kimmy!

P.S. Promijenila sam lazkarovo ime u Kaitou, Kimmy i meni se činilo nekako retardirano...

subota, 18.04.2009.

Upsić...

Ovak... Kimmy i Mimy bile su se posvađale... Oko bezvezne stvari, nije više ni bitna... Pomirile su se. Ali, problem je kaj je Mimy, misleći kako će Kimmy u svom bijesu obrisati blog promijenila korisničko ime i zaboravila ga... Stoga su otvorile novi blog... Nastavit će se radnja, a ovaj je blog od sada u upotrebi...

Sljedeći post piše Mimy... BYE!!!